Mrzim kad se ljudi mijenjaju na gore. Ili je možda samo stvar u meni? Ne znam.
Ponekad mrzim pomisao na to, al moram razmišljat o tome, ne mogu prestat. Sucker love I always find, someone to bruise and leave behind.
Prošli put sam se malo krivo izrazila. Rekla sam da mrzim ljude općenito, što zapravo nije istina, bila sam ljuta. A u ljutnji ljudi kažu svašta, jelda? Ne valja pričat s ljudima dok su ljuti. Ponekad sve što kažu tad je laž.
Zapravo, ja pokušavam voljeti ljude. Al što ih više upoznajem, to ih više mrzim. Ne znam, gubim se. I ne želim pričat o tome, ne želim da znaju kako se osjećam.
Nekako sam prazna i bezosjećajna, i vjerovali ili ne, ovako najbolje funkcioniram.

Dakle, započinjem.
Mislim da je nebitno tko sam.
Bitno je znat da sam ja samo još jedna od tisuća cura ovdje u Rijeci.
I nemam neku svoju posebnu priču. Možda i imam čak. Ma, bitno je to da sam vječni filozof, perfekcionist. Nisam ni sama sigurna što sam i tko sam zapravo. Al radim na tome da doznam.
A po čemu bi bila (ne)posebna? Po tome što mrzim ljude. Ne sve, naravno. Al općenito. A zašto? Zato što su ljudi izvor svega zla. Sve što se događa se događa zbog nas samih. Glupo mi je vjerovati u Boga jer vjernici misle da sve što im se događa je zasluga Boga. Zapravo, mi sami svoju budućnost 'kontroliramo'. Krojemo ju, kao da je to neki šal koji ćemo vječno šivati.
Iako mrzim ljude, postoje iznimke, naravno. Volim jednu jedinu osobu. Samo jednu. Njeno ime je Petra. Ostale mi osobe mogu biti drage, al nikoga ne volim kao svoju najfrendicu.
Moja razredna titula je 'ona koja više voli životinje', tj, 'ona frikuša'. Da, većina me gleda na taj način. Možda je u pitanju sukob interesa. No meni je to okej, okej mi je biti drugačija. Volim to.

Dali vam se ikad dogodilo da se jednom probudite i zapitate se kad će ovo sve prestati? Ova bujica osjećaja u vama zbog nečega vama nepoznatog? Bezrazložna tuga, sreća? Kao da ste blagoslovljeni, ali kletvom? I cijela se vaša mladost svodi na gubljenje mladosti, vremena? Kada ste prazni? Doslovno prazni iznutra, odsječeni od ostatka života, od ostalih ljudi? U prostoru punom ljudi, a opet sami? Dali si se ikad ti, da, baš ti koji/a ovo čitaš, zapitao/la čemu se isplatilo vjerovati ljudima i biti dobar prema njima da te oni na kraju slome? Ljudi koji su vam toliko puno značili da pomisao na život bez njih je jednostavno.. nepojmljiva?
Ako jeste, recite mi, ako znate, što ste li učinili nakon tog? Jer ja fakat ne znam više što da radim.

Mrzim kad se ljudi mijenjaju na gore. Ili je možda samo stvar u meni? Ne znam.
Ponekad mrzim pomisao na to, al moram razmišljat o tome, ne mogu prestat. Sucker love I always find, someone to bruise and leave behind.
Prošli put sam se malo krivo izrazila. Rekla sam da mrzim ljude općenito, što zapravo nije istina, bila sam ljuta. A u ljutnji ljudi kažu svašta, jelda? Ne valja pričat s ljudima dok su ljuti. Ponekad sve što kažu tad je laž.
Zapravo, ja pokušavam voljeti ljude. Al što ih više upoznajem, to ih više mrzim. Ne znam, gubim se. I ne želim pričat o tome, ne želim da znaju kako se osjećam.
Nekako sam prazna i bezosjećajna, i vjerovali ili ne, ovako najbolje funkcioniram.

Dakle, započinjem.
Mislim da je nebitno tko sam.
Bitno je znat da sam ja samo još jedna od tisuća cura ovdje u Rijeci.
I nemam neku svoju posebnu priču. Možda i imam čak. Ma, bitno je to da sam vječni filozof, perfekcionist. Nisam ni sama sigurna što sam i tko sam zapravo. Al radim na tome da doznam.
A po čemu bi bila (ne)posebna? Po tome što mrzim ljude. Ne sve, naravno. Al općenito. A zašto? Zato što su ljudi izvor svega zla. Sve što se događa se događa zbog nas samih. Glupo mi je vjerovati u Boga jer vjernici misle da sve što im se događa je zasluga Boga. Zapravo, mi sami svoju budućnost 'kontroliramo'. Krojemo ju, kao da je to neki šal koji ćemo vječno šivati.
Iako mrzim ljude, postoje iznimke, naravno. Volim jednu jedinu osobu. Samo jednu. Njeno ime je Petra. Ostale mi osobe mogu biti drage, al nikoga ne volim kao svoju najfrendicu.
Moja razredna titula je 'ona koja više voli životinje', tj, 'ona frikuša'. Da, većina me gleda na taj način. Možda je u pitanju sukob interesa. No meni je to okej, okej mi je biti drugačija. Volim to.

Dali vam se ikad dogodilo da se jednom probudite i zapitate se kad će ovo sve prestati? Ova bujica osjećaja u vama zbog nečega vama nepoznatog? Bezrazložna tuga, sreća? Kao da ste blagoslovljeni, ali kletvom? I cijela se vaša mladost svodi na gubljenje mladosti, vremena? Kada ste prazni? Doslovno prazni iznutra, odsječeni od ostatka života, od ostalih ljudi? U prostoru punom ljudi, a opet sami? Dali si se ikad ti, da, baš ti koji/a ovo čitaš, zapitao/la čemu se isplatilo vjerovati ljudima i biti dobar prema njima da te oni na kraju slome? Ljudi koji su vam toliko puno značili da pomisao na život bez njih je jednostavno.. nepojmljiva?
Ako jeste, recite mi, ako znate, što ste li učinili nakon tog? Jer ja fakat ne znam više što da radim.